Biznis i ekonomijaPreporučeno

Što god poduzetnici dobili neuvođenjem lockdowna izgubit će širenjem virusa | osvrt

Ilustracija; Arek Socha/Pixabay

Dok vlak epidemije u Hrvatskoj sve više ubrzava primičući se brzini pri kojoj će najvjerojatnije iskočiti iz tračnica zdravstvenog sustava sve češće se postavljaju dva pitanja: je li novi lockdown neizbježan i hoće li hrvatsko gospodarstvo takvo što izdržati?

Koji god odgovori na pitanja iz uvoda budu ponuđeni, oni će neminovno biti pogrešni. Jednostavno zato jer su pitanja krivo postavljena. Najzanimljivije od svega je što potragu za primjerenijim pitanjima ne treba započinjati u sferi humanosti već u zoni čiste ekonomije.

Principi

Prije otprilike tričetvrt stoljeća dr. Andrija Štampar, suosnivač Svjetske zdravstvene organizacije i predsjedavajući na njenoj osnivačkoj skupštini promovirao je deset principa organizacije javnog zdravstva od kojih je za ovaj ogled najzanimljiviji deveti koji glasi: “Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.”

Ne znam kako lapidarnost ove rečenice djeluje na čitatelja ali je na autora ovog teksta, kada se s njom prvi put susreo djelovala kao paljenje svjetla u mračnoj prostoriji. Pod konstantnim udarima dogmatskog neoliberalnog kapitalizma nekako smo se navikli da je pitanje zdravstvenog sustava prije svega socijalno i humanitarno. Odnosno: istina je da je javno zdravstvo strašan trošak za društvo ali znate, ipak smo ljudi. Kad se jednom takvo krivo nasađeno shvaćanje ukorijeni onda iz njega neminovno u vrijeme pada prihoda niče slijedeće pitanje: možemo li si toliki trošak uopće priuštiti? Dr. Štampar zacijelo se okreće u grobu. On je puno prije negoli se većina današnjih istaknutih ekonomskih stručnjaka uopće rodilo znao da je efikasno javno zdravstvo preduvjet za kvalitetan razvoj gospodarstva, da je zapravo riječ o investiciji. Uz obrazovanje, naravno. No, ovdje ćemo se zadržati na zdravstvu.

Ako je dakle pitanje: može li gospodarstvo izdržati novi lockdown pogrešno, koje je onda pitanje pravo? Njih je zapravo dva. Prvo i primarno je: može li gospodarstvo izdržati slom zdravstvenog sustava? Drugo pitanje dolazi samo od sebe, ako prije toga opustite svoj um i dozvolite mu da odradi ono što može. Ono glasi: je li lockdown stvarno jedina alternativa?

Lockdown je tek izlaz u nuždi

Kada se jednom postave prava pitanja i odgovori na njih postaju puno lakši. Ako slika govori tisuću riječi pokušajmo onda na pitanja odgovarati slikovito. Zamislimo situaciju u kojoj se prihvaćaju sugestije svih zagovornika kao ptica slobodnog gospodarstva sada i ovdje, bez obzira na pandemiju te se prema virusu COVID-19 počnemo odnositi kao prema sezonskoj gripi na kakve smo inače navikli: maske nisu ni obvezne ni preporučene, nema zabrana okupljanja, nema distanciranja, nema svega onog što nam se u posljednjih osam mjeseci uvuklo u život i čini ga svima nama drugačijim, mnogima jedva podnošljivim. Pokušajmo u mislima proći kroz skoru budućnost i vidjeti što će se uz takav pristup COVID-u-19 dogoditi. Ubrzajmo malo film koji se vrti pred našim očima i fokusirajmo se na najbitnije momente. Što vidimo? Što nam se događa?

Evo što vidi moja malenkost: bolnički kreveti ubrzano se pune, neophodno je postavljati improvizirane centre za zbrinjavanje oboljelih, broj pacijenata priključenih na respirator toliki je da među novim kandidatima za takav tretman treba odabrati one koji imaju veće šanse za preživljavanje, one druge morat će se pustiti da umru. Ljudi u sustavu, medicinske sestre, tehničari i liječnici su pod ogromnim opterećenjem, a neminovna posljedica toga su češće greške u tretmanu bolesnika i posljedično povećana smrtnost, kako od COVID-a-19 tako i od nekih drugih oboljenja. Da biste zamislili ovakvu situaciju neće vam trebati osobiti napor, zdravstveni sustav je već sada, u ovom trenutku, uz postojeće mjere, doslovno na pragu toga. Uslijed zagušenosti zdravstvenog sustava, sve teže su posljedice od onih bolesti koje inače u normalnim okolnostima rutinski tretiramo, a od kardiovaskularnih i kancerogenih oboljenja raste ionako visoka smrtnost. Kemoterapija i slični tretmani se odgađaju a za to vrijeme tumorske stanice u oboljelima neometano rade i razmnožavaju se, dok ne dođu u stadij nakon kojeg je pred njihovim domaćinima onaj put kojim svi idemo osjetno i šokantno kraći od onakvog kakav bi bio u normalnim okolnostima. Infarkt koji vas sruši nasred ceste ili u uredu ubija vas jer preopterećena služba hitne pomoći ne dolazi do vas nakon 15 već nakon 30 minuta ili kasnije. Evo nas konačno i do neposrednih ekonomskih posljedica. Sukladno zakonu, troškove bolovanja radnika poslodavci podmiruju do 45-og dana, a nakon toga troškovi prelaze na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Bolovanja dulja od 45 dana u praksi su vrlo rijetka što znači da se gotovo sav trošak bolovanja bilježi na rashodovnoj strani poduzetnika. U vezi bolovanja i do sada je poslodavcima jedan od većih problema bio sporost zdravstvenog sustava u dijagnosticiranju bolesti te pronalaženju i omogućavanju najbržeg načina oporavka za oboljele radnike. Izostanak efikasnosti pogađa ih direktno po džepu. Ponekad je najprofitabilnije bolećivog radnika otpustiti pod tko zna kakvim izgovorom. Pod utjecajem nekontroliranog širenja epidemije, takvih odluka jednostavno mora biti osjetno više nego inače. U prethodno opisanim uvjetima puštanja COVID-a-19 s lanca inertnost zdravstvenog sustava u rješavanju uzroka bolovanja bi se neminovno višestruko povećala, pa tako i šteta po prihode i poduzetničku dobit. Konačno, bolesni ljudi ne samo da manje stvaraju već i manje troše osim možda na lijekove i liječenje. No svakako zarađuju manje pa se uzdržavaju od troškova koji u tom trenutku nisu neophodni. Kako je potrošnja jedan od glavnih izvora hrvatskog BDP-a i javne financije i većina poslodavaca osjetit će vrlo brzo posljedice pandemije u vidu neminovnog pada priliva. Ukratko, što god da poduzetnici dobiju na ćupriji neuvođenja lockdowna izgubit će još više na mostu posljedica širenja virusa. Znači li to da je jedini izlaz u zaključavanju?

“Bojim se da Hrvatska srlja u neuređeni lockdown koji može imati dugoročne posljedice na društvo, zdravlje i gospodarstvo,” kazao je još prije mjesec dana Ivan Đikić u razgovoru za Jutarnji. Drugim riječima, ne budemo li poduzeli određene mjere u sprječavanju širenja zaraze, lockdown će nastupiti kao prirodna posljedica okolnosti. Stoga je – nazovimo ga tako – uređeni, kontrolirani lockdown razuman izbor ali samo ukoliko je jedini izbor onaj između neuređenog i uređenog lockdowna.

Riječ koja je pred ovogodišnje proljeće manirom meteora uletjela u jezike svijeta i ondje se udomaćila, tako da je bez straha od jezičnih puritanaca već sada u Hrvatskoj možemo pisati i kao lokdaun, označava skup mjera koje su u okolnostima prve pojave prilično nepoznate virusne zaraze, o čijim se posljedicama i konačnim ishodima u proljeće moglo uglavnom špekulirati, vjerojatno bile najracionalniji izbor. Svrha lokdauna u takvim okolnostima bila je dobivanje na vremenu. Za što?

Nedostatak ideja i mašte

Ako na čelu jedne zemlje imate odgovornu i sposobnu vlast, za definiranje mjera, postupaka, procedura, pravila, protokola i rutina, koje će – dok se ne pronađe dovoljno kvalitetno rješenje problema u vidu nekakvog lijeka ili efikasnog cjepiva – u uvjetima epidemije omogućiti pogođenom društvu da očuva najmanje baznu strukturu na osnovu kojih ono i u takvim okolnostima opstaje, a kasnije da se na tako očuvanoj društvenoj bazi nastavi razvijati, sukladno mogućnostima i potrebama. Zapravo, ozbiljna, odgovorna i sposobna vlast takve mjere, procedure pravila itd. za situacije kao što je aktualna pandemija definira unaprijed. COVID-19 prije 2020. godine ipak je bilo teško predvidjeti. No kada je već bio tu, nakon početnog iznenađenja odgovorna vlast pristupila bi pronalaženju rješenja za situacije poput ove u kojoj smo sada, koja možda iz perspektive ovogodišnjeg travnja nije stopostotno bila jedina izvjesna ali je definitivno bila jedna od mogućih ishoda. Ako u redovima aktualne vlasti postoji nedostatak ideja i mašte, možda bi dovoljno bilo da potragu za rješenjima prepusti mašti samih poduzetnika. Među njima nije malo onih koji su smišljali – pa i smislili – kako da u restoranu poslužuju svoje goste, a da istovremeno poštuju obvezne mjere distanciranja, pa makar zbog toga imali i manje gostiju nego u normalna vremena. Zar nije bilo vlasnika noćnih klubova koji su pokušavali definirati optimalan odnos broja posjetitelja kluba i mogućnosti sustava provjetravanja prostora? Uostalom, nisu li na traženju takvih rješenja radili i vlasti i poduzetnici širom svijeta i nisu li njihova rješenja u trenu bila dostupna svima? Potraga za najoptimalnijim rješenjima ili barem njihovo uočavanje i potom implementacija, to je ono što bismo očekivali od odgovornih držatelja poluga društva, s lokdaunom u džepu kao posljednjom opcijom, ako sve drugo zakaže. Od onih drugačijih, trebali smo očekivati proglašenje pobjede nad virusom u svrhu pobjede na parlamentarnim izborima, a nakon toga obvezni odlazak na dulji godišnji odmor i – nakon povratka sa zasluženih godišnjih odmora – prijetnje da će zabraniti rad svima zbog nekolicine koja je i preporuke i propise jednostavno ignorirala, dopuštala što je moguće veće gužve u kafićima, po restoranima i u klubovima. Plus grintanja zbog peha da je tako loš i neposlušan narod dopao baš njima. I to bi uglavnom bilo sve.

Zato se u redovima hrvatske vlasti danas, nakon najmanje šest mjeseci okretanja palčeva, ozbiljno razmišlja o mjeri čija je svrha da u danim okolnostima vlastima osigura vrijeme kako bi smislili neko bolje i za gospodarstvo manje pogubno rješenje. Jer godinu dana od saznanja o novoj zaraznoj bolesti i više od osam mjeseci nakon što je osvanula na tlu Hrvatske, naše vlasti ponašaju se kao da je riječ o velikom iznenađenju, oni su zatečeni i zbunjeni tom novom i tajanstvenom bolešću koja se iznenada pojavila u jesen 2020. godine, nakon što su neku sličnu ljetos glatko pobijedili, s 3:0 u setovima. Činjenica da su SAD i dobar dio europskih zemalja reagirali vrlo slično, da ne kažemo: jednako glupo, ne može biti opravdanje. Biti loš među lošima ne znači da si dobar.

Piše: Marjan Skorić

Comments (1)

  1. […] >>>Što god poduzetnici dobili neuvođenjem lockdowna izgubit će širenjem virusa | osvrt […]

Comments are closed.