Udruga Glas poduzetnika prikupila je 21 priču svojih članova koji prenose gorka iskustva s inspektorima i inspekcijama.
“Nadamo se da će ove iskrene, životne priče malih poduzetnika pomoći da cijela javnost shvati kakav teror inspektora poduzetnici preživljavaju,” rekao je o omnibusu Hrvoje Bujas, predsjednik Udruge Glas Poduzetnika. „Ovakvih priča možemo prikupiti stotine i tisuće, a prikupljati ćemo ih i objavljivati dok zaista ne vidimo promjenu i da naša država postaje Hrvatska 2.0.,” dodao je.
Priča prva: Ribolovci u mutnom
Imao sam firmu koja se 25 godina bavila veleprodajom, maloprodajom i proizvodnjom ribolovne i ronilačke opreme. Opskrbljivali smo preko 70 dućana širom Hrvatske. Ove godine smo odlučili sve zatvoriti. Ta odluka je donesena dosta teško i uz puno promišljanja, da li nastaviti raditi u uvjetima pravne nesigurnosti gdje ti inspektor kroji sudbinu, ne po zakonu nego kako se njemu svidi. Evo primjera: pita mene inspektor kako deklariramo ronilačka odijela. Kažem, pa kako ih je špediter tarifirao, kao sportsku opremu. Kaže on meni, to ronilačko odijelo se može okarakterizirati i kao zaštitna oprema, a kao takvu morali ste ishoditi ateste materijala, koje je obavio zavod za mjeriteljstvo i gubljenje vremena (zamisli – robu koja ima sve europske certifikate treba dodatno certificirati). Onda mi kaže, iako nije uspio ništa pronaći, zašto na svakoj udici nema deklaracije ako se prodaju na komade. Kažem, da je deklaracija na kutiji jer ne stane na svaku udicu. Napiše zapisnik i prekršajnu prijavu koja na sudu padne ali mi odnese živaca i dva radna dana. Drugi biser mi dođe u skladište i nađe da nismo imali minimalno tehničke uvjete jer su bili u izradi. Tip nam kaže da nismo smjeli raditi bez toga i da nam pečati firmu, oduzima svu dobit od početka godine i oduzima svu robu zatečenu u skladištu. Prošlo je oko 20 dana dok stvar nije došla na sud. Zamislite kako je 20 dana živjeti u strahu da će sve za što si radio 20 godina biti oduzeto zbog jednog papira koji je u izradi. Kad smo došli na sud sutkinja nije mogla vjerovati zbog čega nam je zapečatio firmu. Rekla mu je doslovno je li normalan, i odbacila prijavu. Eto to su vam naši inspektori. Kažnjavaju mimo zakona i propisa jer svaki od tih šerifa zakon može tumačiti kako ga volja. Ne treba ni reći da nam nitko nije nadoknadio izgubljenu dobit a da ne govorim živce. Nadam se da će ovom konačno doći kraj i da će se naša udruga izboriti da se prestanemo osjećati kao kriminalci i građani drugog reda.
Priča druga: A gdje je firma?
Meni su jednom došli da je netko prijavio da je na zgradi tabla, a da tu zapravo nema firme. Samo sam ih pitala a koja vam to nepostojeća firma uplaćuje ovoliko para u proračun svaki misec? I onda da neka pokažem rješenje o registraciji, a sudski registar je na internetu. Bit će joj onda falija registar stvarnih vlasnika, pa je mislila da lažem, da sam nestvarna…
Ajde pokažem ja i to, pa još 101 papirušinu, ugovor radu, pa prijavu na MIO, pa prijavu na zdravstveni i tako to, sačinile su zapisnik da nema nepravilnosti i išle ča… Ne znam zašto su otišle skoro pa plačući, mito ipak nisu pitale, a da i jesu od mene bi dobile samo prijavu šefu. Čak im nisam sakrila ni tariguz. Nije prošlo neko vrime, eto ti druge s istog tog državnog, oće gledat Windowse, ono, jesu li pravi. Ajde sve je pregledala, pa došla do televizora. Hoće i njega pregledati. Dobro, možete, ali to je televizor, kažem ja… Ode i ta plačući… I nije pitala mito. Zanimljivo, vidila sam ih još puno puta, kad je dvije godine trajalo kršenje ljudskih prava i samoblokade poslovnog računa za vlastitu plaću, ali o tome ću morati pisati drugi put jer ako sad počnem, ja ću počet’ plakat…
Priča treća: Ja mogu što hoću!
Prijateljica ima firmu za čišćenje te je sklopila nekoliko jakih ugovora prošle godine. I sad s obzirom na to da joj je promet naglo porastao (iako je sve naravno potkrijepljeno ugovorima) ona je postala meta porezne. Dolazi inspektorica koju čak mogu i imenovati sa stavom “Što vi ovdje muljate?” i javno govori kako će si kao osobni zadatak dati pronalaženje nepravilnosti i kažnjavanje njene firme. Nakon toga počinje tortura.
Zakonski inspektor može držati nadzor najviše 3 mjeseca i dotična inspektorica je unaprijed najavila da će sva 3 mjeseca biti tu. Nakon toga svakih par dana dolaze zahtjevi da dostavom svih mogućih dokumenata, ugovora, dostavnica, financijskih izvješća, doslovce svega.
Nakon mjesec dana inspektorica blokira račun firme iako nikakva nepravilnost nije pronađena, firma ima cca 30 zaposlenih, nema odakle isplatiti plaće. Dobrostojeća firma dolazi na rub kolapsa.
Pukom srećom prijateljica je posudila novac za plaće. Inspektorica maltretira prijateljicu da zašto radni strojevi nisu u skladištu, jer njoj je nepojmljivo da su strojevi u radu na objektima, tj. na terenu. Prijateljica dolazi na rub živčanog sloma radi svakodnevnog maltretiranja, a zbog neosnovanog i nezakonitog blokiranja računa firme angažira advokata i trenutno je cijeli slučaj na sudu.
Račun su tek nakon djelovanja advokata uspjeli odblokirati, ali tortura je trajala sva 3 mjeseca kao što je dotična inspektorica i obećala. Nakon 3 mjeseca prohtjevi inspektorice se nastavljaju, prijateljica kaže ne možete to raditi a inspektorica govori “JA MOGU ŠTO HOĆU!!”
E upravo ove riječi su prilika i ogledalo našeg inspektorata, a meta im je svatko tko se svojim trudom, zalaganjem i radom malo probije…
Priča četvrta: Kad vlasnik izrabljuje sam sebe
Firma u vlasništvu H.V. nije u ugovoru o radu navela koliko djelatnika. H.V. ima pravo na dnevni, tjedni i godišnji odmor. Na ugovore koje smo sklapali sa ostalim djelatnicima nisu imali prigovor. Uslijedila je naravno i kazna! Doduše, to je bilo pred desetak godina, ali vidim kako se ništa nije promijenilo…
Priča peta: Kad još jedan vlasnik izrabljuje sam sebe
Meni je na presudi od suda pisalo, naravno “U ime naroda” i još su samo trebali dodati SFRJ-a, da sam tog i tog datuma sam sebe prevario i zakasnio si isplatiti plaću pet dana, odnosno da je firma u vlasništvu D.P. prevarila D.P. zakasnivši mu isplatiti plaću pet dana! Iskreno, ja veće nebuloze u životu nisam čitao.
Priča šesta: Bolje vam je da priznate!
Kod mene u lokalu je bio inspektor i za jednim stolom sjedili su gosti i nije bilo cjenika na stolu – gosti su ga stavili na stolicu sa strane jer kad stave šalice, čaše, pljuge, mobitele nije više bilo mjesta. Inspektor piše kaznu, ja se žalim, pa tko je tu lud, gosti su za stolom, cjenik je tu, nemoj me zezati… Dođemo na sud i sve obrazložimo, kaže mi sutkinja bolje vam je da priznate jer ja vam nikad ne mogu presuditi protiv službene osobe, a ja joj odgovorio; da li Vaš posao da slušate službenu osobu ili da utvrdite činjenice pa donesete odluku?
Priča sedma: Znam kako žalbe prolaze, samo ćete si natovarit dodatne probleme
Unatrag možda 3 godine, dok je moja supruga bila suvlasnik, odnosno, ortak u zajedničkom obrtu sa svojim bratom, a ja Katica za sve, iskoristio sam priliku da uletim u čestu zamku u smislu da sam zaposlio djelatnicu po prijateljskoj liniji. Djelatnica je zaposlena na mjestu šalterskog službenika u putničkoj agenciji.
Na česte pritužbe od strane gosta i njene kolegice s kojom je dijelila radno mjesto, bio sam prisiljen često obavljati razgovore s problematičnom djelatnicom, sve u cilju normalizacije zdravog odnosa s klijentima i njenom radnom kolegicom. Moj odnos i odnos njene radne kolegice naspram problematične djelatnice bio je krajnje korektan pa problematična djelatnica nije pretrpjela nikakvu štetu, ni u materijalnom ni moralnom smislu. Zbog obijesti, krišom me prijavljuje Inspekciji rada.
Inspekcija rada dolazi dok mi supruga nije u mjestu obavljanja djelatnosti i u trenutku dok sam ja na cjelodnevnom provođenju izleta s klijentima, van mjesta lokacije putničke agencije.
Inspektorica me telefonski (za vrijeme dok su mi klijenti u neposrednoj blizini cijeli dan, i kada ne mogu voditi razgovor više od 20 sekundi ili uopće ne mogu) pokušava uvjeriti kako sam napravio prekršaj time što sam primio u radni odnos problematičnu djelatnicu 15.06. dok je ona prvi put bila u agenciji 14.06.
Uzalud sam pokušavao objasniti da je 14.06. zapravo njena kolegica bila u smjeni, što se može vidjeti i preko fiskaliziranih računa i preko naše interne evidencije te da je problematična djelatnica u tom trenutku bila samo u svojstvu osobe kojoj, po stažu starija djelatnica, nastoji prenijeti svoja znanja i iskustva te nije imala nikakvog doticaja s klijentima niti odgovornostima koje preuzima danom 15.06.
Sutradan ujutro, nazovem inspektoricu i pitam je zašto to rade, kakav je smisao? Dobivam odgovor da to što sam napravio nije po zakonu te da sam prijavu zaposlenja problematične djelatnice morao obaviti 14.06. Usput dodaje da mi savjetuje neka platim kaznu odmah jer, ako platim odmah, kazna će biti niža pa mi nikako ne savjetuje žalbu jer ona zna kako žalbe prolaze, te da ću si na taj način samo natovariti dodatne probleme (pazite koja retorika). Platio reket da budem miran.
Nemojte uzimati u obzir točnost navedenih datuma jer su dani za primjer i ne da mi se kopati po registratorima i tražiti papire za točne datume i iznose. Mislim da je uplaćen iznos bio nešto oko 3.500 kn a puni iznos 5.000-6.000 kn. Sve sam pokušao što prije zaboraviti, ali evo za vas iz UGP sam se želio ponovo prisjetiti. Ima još iskustava, možda drugom prilikom.
Priča osma: Varao sam potrošače kojima je jako bitno je li spužva za suđe iz Mađarske ili Nizozemske
Ovakvih priča sam skupio hrpu u 30 godina poduzetništva. Trenutno sam na sudu, već treće ročište, zbog nedokazanog i besmislenog grijeha vrijednog manje od 200kn. Sudilo me i zbog deklaracije koja, po inspektoru, nije prekrila zemlju porijekla Nizozemsku, jer je roba došla iz Mađarske (međunarodna kompanija koja ima tvornice u par zemalja), deklaracija se pomakla i vidjelo se ispod jedna zemlja a piše druga. Pa sam varao potrošače, kojima je jako bitno je li spužva za suđe iz ove ili one EU zemlje. Pa sam bio na sudu uz prijetnju oduzimanja vozila jer je vozač u službeno vozilo utovario metar drva itd. Kažnjavala me i carina za 400 kn nepostojećeg duga (iako mjesečno plaćamo stotine tisuća carinskog PDV-a i carine), plaćao sam i poreze koji su u poreznoj “iskočili na ekranu” iako definitivno nismo bili dužni iste, jer trebala nam je potvrda da nemamo porezni dug itd.
Priča deveta: Radnik, a ne djelatnik!
Dakle, priča ide u 2008. godinu. Inspektorica rada je došla u firmu i nakon kompletnog višetjednog nadzora gdje nije utvrdila nikakve nepravilnosti, iako je tražila radnike na crno, evidenciju radnih sati, isplate prekovremenih sati, prijave, odjave, platne liste, itd. te nakon što ništa nije pronašla jer radimo 100% u skladu sa zakonom ipak se zakačila za jednu stvar. Naime, u ugovoru o radu je pisalo da se ugovor o radu sklapa s “djelatnikom“ Perom Perićem (izmišljeno ime).
Dobili smo prekršajni nalog jer nam je u ugovoru o radu pisalo da je ugovor sklopljen s djelatnikom, a ispravno je trebalo biti “s radnikom”. Još nam je napomenula da prema zakonu o radu ugovor o radu mora biti napisan na hrvatskom jeziku, a riječ djelatnik nije hrvatska riječ (?!?) već ruska. I da će nas zbog toga dati na sud.
Zamislite, zbog neke nenamjerne pogreške koja je toliko benigna, bezazlena i beznačajna mi smo išli na sud. Trošili svoje vrijeme, resurse i živce. Morali smo ispraviti sve ugovore o radu i riječ djelatnik napisati ispravno, odnosno zamijeniti riječju radnik. To je samo jedan od primjera! Imamo mi toga još.
Priča deseta: Firma na štandu
Pedesetak puta godišnje idem po terenu, prodajem robu sa štanda koji svaki puta ujutro treba postaviti, pa staviti pod šator stolove i klupe i robu, i sve se natrag pospremi na kraju dana. Jednom sam prilikom došao u jedno manje selo, i taman kad sam postavio konstrukciju šatora, pojavio se inspektor i pitao me za firmu. Firmu još nisam bio istaknuo jer sam doslovno završio s postavljanjem konstrukcije šatora, na koju potom vješam firmu – drugim riječima, još nije bila istaknuta jer nije imala kamo biti istaknuta. U pola 8 ujutro, u selu u kojem, s obzirom na mali broj stanovnika, prodaja ne počinje do 9 – 9:30. Kazna 4.000 kuna. To je bilo prije desetak godina, nisam bio kažnjavan u međuvremenu, jer doista dajem sve od sebe da sve bude po propisima, no zbog straha da se ne ponovi opet ovako nešto, smatram da ću živjeti deset godina kraće.
Priča jedanaesta: Likvidacija zbog 344 kune nefiskaliziranih računa
Tvrtka moje kćeri likvidirana je zbog neplaćene kazne po nadzoru poreznog inspektora iz zagrebačke porezne uprave i to zbog neplaćene kazne od 5.000 kn. Kazna nije napisana zbog nadzora tog dana jer je bilo sve u redu, već je dobivena zbog toga jer je gospodin ustanovio da pet mjeseci prije tog nadzora nije u roku 48 sati fiskalizirano pet računa u iznosu od 344 kn. Nikome nije naštetila jer nije bila u sustavu PDV-a, samo porezna nije na vrijeme znala za taj iznos. Nije bježala od toga da je to prekršaj već je zamolila da za taj prekršaj, budući da nije bilo drugih prekršaja do tada a ni kasnije, dobije opomenu. Obraćala se svima, od ministarstva poduzetništva do upravitelja porezne koji se nije ni udostojio javiti. Ništa nije uspjela. Nakon toga otišla je u Ameriku, ima svoju tvrtku, zarađuje i puni američki proračun.
Priča dvanaesta: Dal’ imaš pare ili nemaš?
Veliki pozdrav iz Krapine, gdje na razglednici izgleda sve savršeno a u biti je najgora moguća sredina za nekog tko je apolitičan i pokušava samo raditi i nešto postići. Moja iskustva s inspekcijama su sve samo ne ugodna, reket i izmišljene situacije gdje inspektor na sudu laže i dogovara sa sutkinjom i s osmijehom me kažnjavaju. Evo skoro će mjesec dana kako mi je lokal zapečaćen uz blagoslov nekog lokalnog partijskog uvlakača, iako sam imao registrirane djelatnosti fastfood, pizzerija i pečenjarnica, dok su na MTU proizvoljno napisali da ću služiti jednostavna jela pa je i to OK za napisati. U jeku najveće krize, umjesto da ti pomognu, oni te pečate bez imalo grižnje savjesti ponavljajući onu glupost da njima to nije u interesu. To je zadnja situacija. Kad sam tek otvorio, u trenutku rasprave me je inspektorica pitala “dal’ imam pare ili nemam?” Na što su se moje djelatnice samo pogledale u čudu ne vjerujući šta su upravo čule. Situacija druga od iste inspektorice. Za iste stvari sam kaznila Foodbar XXX, ali vas neću jer vi ste “domaći dečki”. A lažni profili s kojih jedva čekaju lajati, to je posebna priča.
Priča trinaesta: Vi ste jako naporni i zahtjevni!
Išao sam početkom ove godine tamo namjerno da dam očitovanje za prekršaj jer sam želio uživo vidjeti kako to diše iznutra. Dakle inspektorica me zaprimila i onda je krenulo tipkanje očitovanja s kojim se nisam slagao pa se nisam slagao dok nije napisano samo ono što je faktično i ima veze sa prekršajem (koji je nota bene i bio čisto da se razumijemo). Onda je to natipkano na laptopu išla printati na uredski prozor jer joj tamo stoji printer, a kabla do radnog stola nema. Pa je onda skužila da nije baš to dobro natipkala i da treba prepravljati i onda je tamo stojeći ispravljala i negodovala. Onda je ušao kolega i rekao da ju šef nervozno čeka. I onda je ona meni rekla da sam ja jako naporan i zahtjevan, da valjda zato sto nisam pognuo glavu i zato što sam istjerao istinu da bude napisana u očitovanju bez ukrasa, grijeha iz prošlosti (svi plaćeni) itd. Mi njih umaramo to je bio zaključak s moje strane. Zgrada izgleda iznutra tako prljavo i prašnjavo da je to čudo jedno.
Priča četrnaesta: Priče iz kavane
Kažnjeni smo jer lokal za 16cm2 prelazi kvadraturu za dozvoljeno pušenje. Kažnjeni s 50.000 kuna za “manjak” koji nije postojao jer je inspektor za sve boce Chivasa koje su 0,7 kao mjerilo uzimao litru i naravno da je po tom od svake prodane litre bilo 0,3l “ukradeno”. Također kazna inspektorice, a pala je žalba i na sudu zato jer na cjeniku nije bilo stavke Jamnica okusi, nego je sve bilo pod Jamnica s obzirom da je cijena identična mineralne od 0,25 i s okusom. Radi se o caffe baru u Zagrebu.
Priča petnaesta: Uletjeli su kao kauboji
13.11.2019. uletjeli su mi u salon kao kauboji, na tren sam mislila da će me opljačkati… Predstavili su se, pokazali značke i onda počeli tražiti dlaku u jajetu.. Papiri skoro svi u redu, nemam minimalne tehničke uvjete (kad sam tek otvorila nisu trebali, obavljeno mali milijun poziva, naravno nakon godinu dana potpuno sam zaboravila na to. I da zaista ne trebaju jer je zakonom određeno da moja djelatnost za prodaju proizvoda za njegu kose to NE treba jer se podrazumijeva ako se nekome svidi šampon ili neki drugi proizvod koji sam koristila ili preporučila da imam u ponudi za prodaju, ali kažu oni nemaju ništa s time, to Gospodarska radi (usmeno su mi savjetovali da napravim te minimalne uvjete, a u zapisnik su stavili da ne treba).
Blagajna, ispisivanje kopija računa od tog dana jer nije bilo mogućnosti izvući Z traku samo za taj dan budući da je meni knjigovođa rekla da ju radim mjesečno, a ne dnevno. Krenulo zbrajanje računa, zanimljivo je bilo kada je račun od 40,00 kn inspektorica računala kao 50,00 kn i ona meni tvrdi da je 50,00 a ja znam da je 40,00 i pokušavam joj objasniti da je popust bio 20% i da je 40,00 jasno piše (ne znam je li bilo namjerno ili slučajno). Napokon shvati i idemo na brojanje novca i naravno sve štima… Ljuta, kolegi govori ETO VIDIŠ… Ne znam što je to trebalo značiti, ali nema veze, mislim si, sve je ok sada će otići…Koji za**b s moje strane, krivo sam mislila, kao što sam rekla na početku, tražili su dlaku u jajetu… Kako sam ja zatvorila ladicu u kojoj se nalazi blagajna, vidjela je ladicu ispod nje, tražila da ju otvorim, a ja sam ju i otvorila… U njoj je bio moj novčanik (pitala knjigovođu smijem li ga tamo staviti rekla je da smijem, vjerovala sam joj jer ipak radi u Fini) tražila je da ga otvorim, kada sam naglasila da je to MOJ OSOBNI NOVČANIK rekla mi je da, citiram “Nema veze, sve što je u poslovnom prostoru, pripada poslovnom prostoru!!” (Nema nikakve logike, jer ako je tako onda je mogla tražiti i novčanik od klijentice i pribrojiti blagajni, ako je tako onda i ja imam pravo kopati po torbama, jaknama i svemu što se nalazi u prostoru, znači nema logike) i tako ja njega otvorim. U kovanicama moj novac, drugog osobnog novca nisam imala, samo kovanice… S obzirom da je Z traka mjesečna i taj novac u novčaniku više nije znala što bi, kako bi… Sljedećih pola sata ona zove na sve strane ja plačem jer to je nešto što sam stvorila sa svojim mužem svojim rukama, bez kredita, samo štednjom i mukotrpnim radom. Mislila sam da je gotovo, da će mi zabraniti rad (natuknuli su diskretno tako). Kolega joj govori, pošto je prvi put i takva situacija da me puste s opomenom, njen odgovor je bio “NEĆU” (ona će dobiti što želi). U međuvremenu, traži osobnu na UVID. Slika ju ,napiše sve podatke i kaže da idu do ureda, ne znaju što će sa mnom. Odlaze, možda će zaplijeniti novac, možda će me zatvoriti, ne znaju. Ja skupljam papire i primijetim da mi nema osobne, ona je uredno ponijela moju osobnu sa sobom u ured. Dva sata ih nije bilo, a mene je bilo strah nazvati policiju i prijaviti da je to napravila. S obzirom na njihovo ponašanje nisam se htjela zamjeriti, a već sam i čula da su, da se tako izrazim, na svoju ruku… Kada su se vratili, vratila mi je osobnu i rekla da MORAM potpisati papire. Ja budala, neupućena, potpišem jer je tako rekla. Kada sam trebala napisati izjavu kaže mi da to nije potrebno, ionako se ne prihvaća (u tom trenutku, ali kasnije, dobro da sam ju napisala, jer se kasnije uzima u obzir i to).
U zapisniku stoji da je višak pronađen u blagajni, a nije. U tom istom zapisniku je krivi OIB i kriva adresa (to sam kasnije primijetila). Bilo je tu još nepravilnosti kojih se u ovom trenutku niti ne mogu sjetiti. Da napomenem da sam van sustava PDV-a i da nemam razloga ne izdavati račune. Ionako mi se više isplati vratiti si pozajmicu nego ne izdati račun. Od tog dana ne znam na čemu sam. Ne znam kolika će biti kazna. Razlika između novca u novčaniku i u blagajni je samo 1,5%. Nisam dobila ništa, nikakvo rješenje, nikakav prekršajni nalog, ama baš ništa. Ne mogu opisati s kakvim bremenom živim od tog dana jer ne znam kako će mi iskrojiti sudbinu.
Priča šesnaesta: Visoka škola za sigurnost
Što se tiče korporacije i nadzora nad provedbom mjera zaštite na radu u istoj, inspekcija se uvijek najavljuje barem 3-5 dana prije i iako je u nekim sektorima bilo i težih ozljeda na radu, nedostatka zaštitne opreme, kašnjenja u rokovima liječničkih pregleda i pregleda strojeva, ama baš nikada firma nije platila niti jednu kaznu. Na njihovo traženje i “preporuku” da se uklone nedostaci odmah se vadila službena kartica pa im se darovalo što su tražili uz obavezan odlazak na ručak u neki od skupljih zagrebačkih restorana, dobivali su satove, cipele za svoje supruge koje nikad nisu koštale manje od 4.000,00 kn, najskuplje mobitele i informatičku opremu za njih i cijelu obitelj, isti su “rješavali” ispite nekim zaposlenicima u firmi i to na nedavno zatvorenom studiju; Visoka škola za sigurnost koja je dobila i zabranu rada, s kojima su konstantno surađivali i čak se javno hvalili da imaju svoj udio na tom privatnom studiju koji je dugo vremena bio i temeljni uvjet za zapošljavanje u inspektoratu te su čak i studenti završnih godina tog studija iako bez iskustva i obaveznih 5 godina rada u struci, dobivali poslove inspektora rada i viših inspektora rada. Ako se netko potužio za problem ili nepravilnost na studiju, nije imao nikakve šanse jer su članovi obitelji osnivača i dekana bili zaposleni u Agenciji za visoko školstvo. Taj studij je od 2010. godine postao hram seksističkih ispada, mutnih noćnih polaganja ispita i upisivanja ocjena u dekanatu sa platom pršuta na stolu za odabrano društvo, nekoliko stotina studenata koji su doslovno dobivali diplome ako su rekli da rade u nekom državnom poduzeću ili imaju nekog u inspektoratu koji je donedavno imao sjedište u ulici Ivana Visine. U periodu 2002. – 2005. se išlo toliko daleko sa diplomama da su pojedinci, iako studij nije imao pravo za magisterij, izdavali su i takve diplome, no koliko se sjećam nekima je status magistra oduzet, ali bez puno pompe i medija. Studenti koji nisu pristajali na nemoralne igre profesora, dekana i inspektora, nisu završavali u roku, a nekih stotinjak studenata nije nikada dobilo priliku diplomirati, prijeći na neki drugi studij ili dobiti ispisnicu. Pred nekoliko godina glavni i odgovorni požarni inspektor i sudski vještak za požare je također bio jedan od redovitih profesora na tom studiju ne baš nekog imovinskog stanja, čak su mu prijatelji i posudili novac za rabljeni slabiji automobil, ali iz krugova vrlo bliskim istom baš nekako u vrijeme tragedije na Kornatima doznajemo da je kupio vilu na moru, stan u Zagrebu i auto više klase. To sve za samo 3 godine kao profesor na studiju, inspektor za eksplozivne tvari, ali i bivši MUP-ovac? Ne, radio je isti na crno za velike meštre u poslovima zaštite na radu, 3 glavna i nekoliko njihovih povezanih poduzeća koja su Bogovi i batine u Hrvatskoj skup sa inspektorima koji toleriraju grabež istih u izmišljanju dokumentacije s područja zaštite na radu, požara i okoliša te poduzetnicima doslovno kradu novac s izradom dokumenata koji nemaju nikakvu zakonsku podlogu, ali svi oni dijele novac i ukoliko neko poduzeće ne želi napraviti dio dokumentacije ili raskine ugovor, drugi dan ima kod sebe dva inspektora u nadzoru koja će naplatiti ono što uopće ne treba i još svakome po minimalno 3000 kuna u džep jer oni mogu sve i to svakome kažu, pogotovo u sezoni na moru. Tada je grabež neopisiva i to od 5.000 – 15.000 kuna, bez uplatnice. Ako tražiš uplatnicu, onda je duplo toliko na uplatnici.
Priča sedamnaesta: Sada nemate ništa!
Kako smo bili relativno malo poduzeće za vođenje poslova zaštite na radu sa sjedištem u okolici Zagreba, jedan naš klijent je otvarao otvoreni kiosk sa prodajom hrane za van u Splitu i Dubrovniku i nekoliko dana prije otvaranja dobio je od lokalne općine popis obveza za ishođenje MTU među kojima je bilo i vatro otporno odijelo za kuhare, ispitivanje komunalne buke, plan evakuacije u pisanom i grafičkom obliku, ispitivanje prostora ugroženog eksplozivnom atmosferom i ishođenje energetskog certifikata te je uz svaku stavku rukom dopisano tko to prodaje i vrši ispitivanja. Naravno radilo se o poduzeću koje drma Dalmacijom u tom poslu od kojih ista i inspektorat dobiva od 30 % provizije nadalje. Javna tajna. Nakon pročitanog, ostali smo u šoku i mislili da je netko zamijenio prostor ili vlasnika, pa smo se kao totalni anonimci javili i pitali stavku po stavku te koliko bi to koštalo i može li to napraviti netko drugi. Dobili smo odgovor da nema nikoga u Hrvatskoj tko je za to ovlašten i da sve skupa po objektu košta oko 80.000 kuna. Nakon 24 sata nazvali smo, predstavili se tko smo, tražili smo zakonsko uporište pisanim putem kao i opasku na poduzeće upisano na papiru na što je dotična rekla da je to netko krivo upisao i da oni to ne rade te da zanemarimo sve traženo osim protupožarnog prekrivača, vatrogasnog aparata i ispitivanja električnih instalacija te isto i poslala na e-mail. Nekoliko dana kasnije na našu adresu poduzeća dolaze tri inspektora, traže dozvole za rad, sve papire, ugovore, raspituju se zašto radimo van Zagrebačke županije jer da to nije uobičajeno te da ćemo imati problema. Nakon upita, kakvih problema, dobili smo odgovor u vidu zapisnika da nemamo dozvole za rad od Ministarstva gospodarstva iako smo iste imali kao i sve ostale, pokazali smo iste i to originale koje su “gospoda” izreckali u 100 komadića, pobacali po uredu i rekli nam: Sada nemate ništa. Dobili smo kaznu 150.000 kn ili da platimo njima na licu mjesta svakome po 20.000 kuna. Nismo platili ništa, iste smo prijavili da su nas uznemiravali i sve ostalo, nekoliko dana prije ročišta smo dobili obavijest da su isti povukli tužbu. Doznali smo također da im ovo nije bilo prvi put pa su sa mjesta viših inspektora sjeli na malo niže u jednoj drugoj županiji, ali i dalje po starom.
Priča osamnaesta: Ugovor sa samim sobom
2014. smo u tvrtki bili dva direktora te smo pod istim OIB-om imali prijevoz putnika i turističku agenciju, kolega je imao položeno za voditelja turističke agencije, a ja za upravitelja prijevoza. Dobili smo narudžbu preko agencije za obavljanje prijevoza. Prijevoz sam obavljao ja jer je tvrtka bila u začecima i zaustavljen sam u Splitskoj zračnoj luci od strane inspektora za kojega se zna da je korumpiran, protiv kojega je nekoliko puta pokrenut postupak ali svaki put je završilo tako da ga se na nekoliko mjeseci ukloni iz javnosti dok se bura ne stiša te ga se vrati na rad i on nastavlja po svome. Članci u medijima o njegovoj samovolji sežu u 90-e godine. Imao sam svu urednu dokumentaciju. Na kraju me traži ugovor o prijevozu sklopljen s agencijom. Nemam takav ugovor jer nismo smatrali potrebnim sastaviti ugovor na kojem i s lijeve i desne strane, pod naručitelj i izvršitelj, stoji ime agencije. On ispiše prekršajni nalog na 30.000,00 kn jer „nije bitno što je to ugovor sa samim sobom, u zakonu stoji da treba imati ugovor“. (Napominjem još jednom da je sva ostala dokumentacija uredna). Vodim raspravu s njim sat vremena i on me traži mito. Ja ne dam, dapače kažem mu, citiram: „Kad me uhvatite u prekršaju platit ću koliko god bude trebalo, ali dok sam legalan neću vam dati ništa osim nogom u g…..“. To je bila moja kardinalna greška, što će se pokazati u sljedećih nekoliko godina. Ali ni danas ne žalim i sve bih isto napravio. Rezime sa suđenja: Sudac potvrđuje da je situacija banalna i da je besmisleno potpisivati ugovor sa samim sobom, ali daje za pravo inspektoru jer ipak „nije bitno što je to ugovor sa samim sobom, u zakonu stoji da treba imati ugovor“. Ide blaga kazna za firmu i mene kao odgovornu osobu. Sve skupa 9.000 kn uz smanjenje od 1/3 za plaćanje u roku 8 dana. Nažalost platio.
Priča devetnaesta: Živjelo hrvatsko pravosuđe!
2015. ljeto, Ultra Music Festival, moja firma je službeni prijevoznik festivala, radimo s 12 kombi vozila. Tijekom središnje večeri (subota) inspektori očito dobivaju nalog da se ide u pregled mojih kombija. U razmaku od 2 sata kontrolirana su mi 4 vozila (+još jedno sutradan), u svim vozilima je ista i potpuno uredna dokumentacija. Svi nadzori su provedeni bez pronađenog ikakvog prekršaja, čak uz pohvale od strane carinske inspekcije, osim jednog nadzora u kojem je glavni akter inspektor iz prethodne priče. Zaustavlja vozilo u kojem je vozač koji radi u firmi četvrti dan, vozač prema mojoj uputi zove mene i stavlja me na zvučnik da mu dajem upute gdje što u vozilu stoji. Dokumentacija uredna, nadzor završen, nema prekršaja, poklapam slušalicu. Nakon toga, inspektor kaže vozaču: „To za M.S. radiš? Ajde napisat ću ja nešto pa ćemo nas dva to na sudu riješiti“. Vozač odbija potpisati, ali ga ovaj uvjeri da će pisati nalog njemu ako ne potpiše. Vozač, nažalost, potpisuje bez čitanja prekršajni nalog u kojem stoji da je obavljana taxi djelatnost bez dozvole, licencije, cjenika, taksimetra, oznake na krovu, da je naplaćena gotovina za koju nije izdan račun, da vozilo nije adekvatno za autotaksi prijevoz itd. sveukupno 90.000 kn predloženih kazni. Sve navedeno u nalogu je laž i izmišljotina do te mjere da tvrtka nikad nije ni imala veze sa autotaksi prijevozom. Za suđenje angažiram jednog od boljih odvjetnika u Splitu, svi dokazi i dokumentacija su na mojoj strani, svjedočit će i vozač, ali sam opečen s događajem iz 2014. pa „pušem i na hladno“. Sutkinja ne zna apsolutno ništa o prijevozu, ne pozna zakone, ne barata materijom. Jako je teško komunicirati jer ona ne zna niti osnovne pojmove vezane za prijevoz putnika. U jednom momentu saznajemo da su sutkinja i inspektor u prijateljskim odnosima. Ona na sve moguće načine pokušava dovesti do osuđujuće presude. Nakon nekoliko ročišta, kako nije mogla doći normalnim putem do osuđujuće presude, odbacuje svjedočenje vozača kao nebitno za postupak, odbacuje sve dokaze kao nevjerodostojne, presudu temelji na nalogu koji je ispisao inspektor, krši sve pravne akte koje je mogla prekršiti i osuđuje mene i tvrtku na ukupno 32.000 kuna. Srećom, njena nekompetentnost se pokazuje u tekstu presude gdje je pomiješala i moguće i nemoguće, gdje nema objašnjenja za odbacivanje dokaza te se žalimo Visokom prekršajnom sudu u Zagrebu. Visoki prekršajni sud poništava presudu i vraća predmet na ponovno suđenje. Opet ista sutkinja! Konzultiram se s odvjetnikom da li tražiti izuzeće suca i zaključujemo da ne jer prekršaj ne postoji pa ako i opet dosudi osuđujuću presudu, Visoki sud će me konačno osloboditi. Na suđenju nastupamo dosta agresivnije i odvjetnik i ja i prilažemo pribavljeno službeno mišljenje ministarstva u kojem stoji da je inspektor čak i prevršio svoje ovlasti te se bavio dijelom koji nije u njegovoj nadležnosti, nego u nadležnosti porezne inspekcije. S obzirom na našu upornost i agresivan pristup, a i sa novim prilogom u spisu, u jednom trenutku se i inspektor povlači govoreći da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica i opravdavajući se da se više ne sjeća detaljno događaja jer je nastupio veliki protek vremena. No, sutkinja je uporna da osudi, pokušava u zapisnik ubacivati rečenice koje inspektor nije izgovorio. Budući da ne uspijeva, pokušava ponovno ispitivati inspektora i stavljati mu riječi u usta, bez pravne mogućnosti da ga se ponovno ispituje. Prilikom svih drugih svjedočenja, moramo tražiti da inspektor izađe iz sudnice jer ona svaki put to „zaboravi“. Na kraju suđenja, nakon nekoliko ročišta, zadovoljni smo jer smo dokazali nevinost i ništa nam nije upitno. Presuda: osuđujuća! Tekst presude u još većem kaosu nego nakon prvog suđenja, nijednog dokaza protiv tvrtke i mene, odbačeni svi naši dokazi i svjedočenje vozača, pa čak i mišljenje ministarstva jer po sutkinji ono nije mjerodavno. Žalimo se Visokom prekršajnom sudu u Zagrebu i čekamo napokon obustavu postupka, već smo u travnju 2019., skoro 4 godine od provedenog nadzora. 11.07.2019. nastupa zastara, odvjetnik zove sud i dobiva informaciju da predmet nije još došao na obradu Visokog suda te podnosi zahtjev za obustavom zbog nastupanja zastare. U devetom mjesecu 2019. hladan tuš – Visoki sud potvrđuje presudu prekršajnog suda u Splitu (2 mjeseca nakon nastupa zastare), antidatira datume u predmetu po kojima ispada da se o predmetu odlučivalo u svibnju, nemamo pravo na žalbu. Obrazloženja Visokog suda kategorija su za sebe (mogu dostaviti po potrebi), poanta je bila naplatiti se na bilo koji način jer po dokazima u predmetu po kojima se vidi nevinost bili su dužni nadoknaditi mi troškove postupka i odvjetnika koji u 4 godine i nisu bili baš niski. Bez obzira što je presuda prekršajnog suda u Splitu i proceduralno-pravno pogrešna, Visoki sud ju je potvrdio i antidatirao svoju odluku. Na službeni upit, ako je odluka donesena u svibnju (a u srpnju nam je rečeno da predmet nije došao još u obradu) kako to da nam je poslano tek u rujnu – objašnjenje je da se vjerojatno negdje zagubilo po ladicama zbog velike količine predmeta. Platio sam! I za sebe i za tvrtku! Sad smo službeno recidivisti. Kazne + troškovi + odvjetnik = cca 5.000,00 €. Odlučujem podnijeti Ustavnu tužbu. Odvjetnik savjetuje da ne jer Ustavni sud je „političko“ tijelo, nemam jako ime i prezime, nemam utjecaj i nisam poznat te će najvjerojatnije tužba biti odbijena. Ja kažem da idemo na Ustavnu tužbu jer ako bude odbijena, otvara mi vrata Suda za ljudska prava u Strasbourgu, a ja neću stati dok pravda ne dođe na svoje. Citiram pitanje odvjetnika: „Nakon više od 4 godine ti si spreman zaj***i. se s ovim još toliko?“ Odgovaram da sam spreman i 20 godina ako treba jer prekršaj ne postoji i čovjek mi na kraju kaže: „Ok, zbog stava, upornosti i hrabrosti od sada ti naplaćujem 50% manje“. Čekamo Ustavni sud – pretpostavljam krajem 2021. da ćemo imati prvi signal od njih. Živjelo hrvatsko pravosuđe!
P.S. Kako sam se riješio inspektora iz priče? Kad sam 2016. na suđenju vidio da me je uzeo na pik i da bih mogao i ubuduće imati problema s njim, tražio sam kako se zaštititi. Saznao sam da je čovjek s kojim sam kao dijete u Šibeniku igrao košarku, prometni inspektor u Šibeniku. Kontaktirao sam ga i on je inspektoru iz gornje priče rekao da smo prijatelji. Nikad više nije zaustavio nijedno moje vozilo. Imao sam od tada još dosta nadzora, nikad nije ustanovljen prekršaj.
Priča dvadeseta: Nemate cjenik na jednom od stranih jezika?
Bavim se ugostiteljstvom već 25 godina, zadnjih 15 godina imam caffe bar u jednom shopping centru na krajnjem zapadu grada. Dolazi tako jedan dan inspektor, traži sve papire, kao i svi prije njega, te kad se uvjerio da je sve ok, onako usput traži da mu donesemo cjenik, uzima ga u ruke, lista i kaže: PA VI NEMATE CJENIK NI NA JEDNOM OD STRANIH JEZIKA??? Odgovaram da ne znam za taj zakon, ali ako se mora, napravit ću i sutra će biti na stolovima. Napominjem da smo caffe bar i trebam prevesti samo 5-6 riječi kao što su kava, čaj, pivo, vino a sve ostalo su trgovačka imena koja se ne prevode. Na moj upit od kada je taj zakon, inspektor sav ponosan kaže. “Sabor je to usvojio prije mjesec dana i to ste morali napraviti” Na moj komentar da ću ispraviti “tako veliku grešku” i isprintati novi cjenik, rekao je da ne može jer nas je zatekao u prekršaju. Nisam mogao vjerovati. Kazna: 5000 za pravnu i 2500 za mene kao odgovornu osobu ali ako se plati u roku 7 dana onda je 50% popusta. Naivno sam pisao žalbu ali dobio sam odgovor na 4-5 stranica, da je sve napravljeno po pravilu i da je inspektor radio svoj posao kako treba. KATASTROFA! Ovo je samo jedan mali primjer iživljavanja inspektora koji sam bio podvrgnut zadnji 25 godina. Mogao bih napisati jednu malu zbirku inspektorskih bisera.
Priča dvadesetprva: Morala sam to učiniti zbog pritiska iz Zagreba
Čovjek je početkom 2016. godine u Dubrovniku odlučio napraviti bazen od 27 m2 u svom vrtu, naravno izvan gradskih zidina, ali svejedno u zoni povijesnih vrtova. Napravio je projekt i pravac Konzervatorski ured jer su oni u Dubrovniku alfa i omega za gradnje u tim zaštićenim zonama. Konzervatorski ured mu je četiri puta vraćao projekt i na koncu krajem izdao suglasnosti, nakon koje čovjek dobiva ovjeru glavnog projekta od Grada što je jedina dozvola koja se mora dobiti za gradnju bazena prema Pravilniku o jednostavnim građevinama. Čovjek presretan ide u gradski ured podnijeti prijavu početka gradnje 2018 jer dvije izgubljene godine za dobiti dozvolu za bazen od 27 m2 koja ide po jednostavnijoj proceduri, u Hrvatskoj nisu puno. Nažalost! Radovi su se zbog njegova odsustva morali prekinut i kad su se nastavili u proljeće 2019. kada po tko zna koji put dolazi inspekcija na teren i tada počinje agonija koja traje od ožujka do listopada. Za napomenuti je da su radovi u ožujku kada je građevinska inspektorica došla prvi put bili na samom početku. I u listopadu kada su radovi već pred kraj, građevinska inspektorica donosi rješenje da se zatvara gradilište, nalaže se uklanjanje svega što je izgrađeno jer po njezinom mišljenju nije bila potrebna ta dozvola koju je njemu gradski ured izdao (ovjera glavnog projekta po Pravilniku o jednostavnim građevinama) nego mu je trebala DRUGA dozvola. Građevinska inspekcija se naravno nema ovlasti utvrđivati koja je dozvola za što potrebna to je nadležnost gradskog ureda za dozvole, građevinska može i mora samo provjeriti da li se gradi u skladu s važećom. U neformalnom razgovoru inspektorica priznaje čovjeku da je morala to učiniti zbog pritisaka iz Zagreba. Njegov prvi susjed je ugledni kardiokirurg našeg porijekla koji radi u Njemačkoj i ima odlične političke veze u Zagrebu. Pa ti gradi bazen u Dubrovniku od 27 kvadrata ako nemaš političke veze u građevinskoj inspekciji! Za one koji su se možda malo izgubili u ovoj priči, čovjek je dakle dobio sve dozvole od nadležnog gradskoj ureda i konzervatora, odobrili su mu gradnju tog jadnog bazena, nije olimpijski nego školjka od 27 m2, da bi mu građevinska inspekcija izašla na teren i naložila rušenje sve po nalogu iz Zagreba. Bila sam neposredno involvirana u sve i ovo su informacije iz prve ruke.
Glas poduzetnika
Grabancijaš djeluje s integritetom, neovisnošću i slobodom od pristranosti.