Liječenje sedamdesetogodišnjeg Michael Flora koji je zahvaljujući bolesti COVID-19 koketirao sa smrću još jednom prokazuje upečatljivu raskoš i/ili pogubnost privatnog zdravstva u Sjedinjenim Američkim Državama.
Osoblje u Švedskom medicinskom centru u Issaquahu, država Washington, njegov je oporavak nazvalo čudesnim. On je na respiratoru preveo četiri tjedna te je u jednom trenu bio toliko blizu smrti da se telefonom pozdravio sa svojom obitelji. “Bio je bolestan do krajnjih granica, u suštini su otkazivali svi njegovi unutarnji organi,” rekao je jedan od liječnika.
Iako “otpisan”, Flor se izborio i prebolio bolest, da bi ga potom, kako je rekao, umalo dotuklo otvaranje računa za liječenje koje se prema izvještaju Seattle Timesa prostire na 181 stranici i seže do iznosa od 1.1 milijun dolara.
“‘Otvorio sam ga i rekao ‘svetog ti …,'” prepričao je Flor i dodao da ga je umalo “štrecnulo srce”.
Detaljniji uvid u traktat od računa pokazuje da je bolnica tijekom 62-dnevnog liječenja naplatila 3,000 različitih stavki, u prosjeku 50 dnevno. Daleko najskuplja je 42-dnevni boravak u jedinici za intenzivnu njegu čija je cijena 408,912 dolara. Njegova je soba morala biti izolirana, a vizite su se odvijale uz zaštitnu odjeću i opremu, što je koštalo dodatnih 9,736 dolara dnevno.
Flor je na respiratoru proveo 29 dana što je za bolnicu vrijedilo 2,835 dolara na dan, odnosno 82,215 dolara u totalu. Opako su naplaćena i dva dana kad se ponajviše borio za život, tijekom kojih su ga liječnici, kako je rekao, “gađali svime što im se našlo pri ruci” i to naplatili s gotovo 100,000 dolara, što je detaljno obrazloženo na 20 stranica računa.
Seattle Times piše da će Flor zahvaljujući osiguranju, “Medicare” ostavštini bivšeg američkog predsjednika Baracka Obama i kriznim mjerama uvedenima zbog epidemije izgledno proći s plaćanjem minimalnog udjela u računu koji će gotovo u potpunosti pokriti osiguravatelji i državne subvencije.
Flor kaže da je milijun dolara za spas njegova života “dobro utrošen novac”, ali i da bi mogao biti jedini s takvim mišljenjem i da nakon svega osjeća “krivnju preživjeloga” jer će netko (porezni obveznici) morati platiti račun.
Zanimljive su i donekle uznemirujuće rasprave koje je članak izazvao na društvenim mrežama, tako smo primjerice doznali da je napuhavanje bolničkih računa uobičajena praksa, osobito kod ozbiljnih oboljenja zbog čega postoji čitava mala industrija osoba koje ih češljaju i potom osporavaju pojedine stavke. Jadikovke ljudi koji godinama otplaćuju neočekivanu hitnu intervenciju i konstatacije da je u pojedinim slučajevima bolje biti mrtav nego liječen ne spominjimo.
