Grabancijaš bilježi video ukrajinskog vojnika čija je zadaća desant na grad Bahmut koji su plaćenici Wagnera osvojili s krajem svibnja.
Njegovo svjedočanstvo, isprepleteno psovkama, dobar je podsjetnik na užase rata.
“U šumarku smo. Ovdje smo ostavljeni jučer. Hodali smo kroz otvoreno polje oko kilometar. Pucali su iz svega mogućega, jebeno. Nabrojao sam 25 jebenih kratera u blizini utrtog puta. Hodali smo udesno, ulijevo, sve je minirano – samo taj puteljak. Nabrojao sam 25 kratera na udaljenosti od jebenog jednog i pol metra od puta. Uspjeli smo doći do šumarka, od tamo je trebalo prevaliti još malo, prokletstvo. Sa svim stvarima i sranjima. Noćas sam iskopao rupu između drveća, 40 cm, i u njoj spavao. Bio sam jebeno nervozan, od granata koje su letjele. To je sada kao stalno, postojano 24 sata. Jebemmu!
Bahmut, dakle kada drveće stane, počinje grad. Valjda ćemo večeras dobiti nešto vode, jer mi sa sobom nismo ponijeli vodu. Nemamo jebene vode. Ići ćemo u ekspediciju s drugim momkom, nabavi ćemo nešto vode. Ako bude moguće, snimat ću, ali ići ćemo navečer. Ne možeš ići kroz dan, odmah te upucaju. Ali tijekom noći, večeri, ići ćemo u ekspediciju. Pokušat ću snimiti grad, čitav je grad u plamenu, sve je stalno granatirano, totalno sjebeno sranje. Samo pakao. To je sranje. Iskopao sam tu rupu za sebe. I već sam se u četiri ujutro probudio. Odmah sam počeo još kopati, ukopati se, napraviti krov, prekriti ga lišćem, kamuflirati ga. Danas ću vjerojatno moći mirnije spavati. Postoji šansa da me neće pogoditi. Ali ako me pogodi, ne bi me trebalo raniti. Tako sam, samo s malom inženjerskom lopatom, iskopao svo to sranje. Tako je to, jednostavno sjebano. Sutra ću ići na određenu poziciju. Vidjet ćemo kako je tamo, ali tamo je granatiranje jednostavno ludo. To je sranje … jebiga. Išli smo na jedno mjesto, ali smo stigli u Bahmut.”
Grabancijaš je ‘live’ na Google vijestima
Grabancijaš djeluje s integritetom, neovisnošću i slobodom od pristranosti.