PolitikaPreporučeno

Osvrt na naivan i nedorečen poziv Ivane Kekin za regulaciju pristupa djece društvenim mrežama

“Krećemo u prikupljanje potpisa zastupnika kako bismo na dnevni red Sabora stavili naš prijedlog Zakona o digitalnoj zaštiti djece i konačno otvorili razgovor o temi koja je u nizu europskih i svjetskih zemalja već glavna politička tema. Također pokrećemo peticiju za građane, 70% njih se izjašnjava da žele takav zakon za svoju djecu”, objavila je u ponedjeljak saborska zastupnica stranke Možemo! Ivana Kekin.

Iz stranka su u priopćenju naveli da je riječ o prvom zakonu u Hrvatskoj koji sustavno uređuje korištenje društvenih mreža za djecu mlađu od 15 godina, u skladu s trendovima u nizu država koje već uvode ili najavljuju slične mjere.

“Australija, Španjolska, Danska, Norveška, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Slovenija, Grčka, Francuska – sve su to zemlje koje već reguliraju ili najavljuju regulaciju društvenih mreža za mlađe od 15 ili 16 godina”, rekla je Kekin, podcrtavajući da je riječ o prioritetnoj temi za europske čelnike.

“Zašto je to prvorazredno pitanje za [britanskog premijera Keira] Starmera, [francuskog predsjednika Emmanuela] Macrona, [španjolskog premijera] Pedra Sáncheza?” upitala je Kekin pa odgovorila: “Jer je jasno da dok platforme gomilaju profit, naša djeca gube mentalno zdravlje.”

Uvid

Grabancijaš, koji u skladu sa smjernicama djeluje u javnom interesu, ovdje je prisiljen istaknuti da je odgovor koji je ponudila Kekin promašen, netočan i u konačnici naivno opasan, dok su izbor i pozivanje na imenovane lidere izrazito zanimljivi i prigodni jer utiru put za pažljivu i dobronamjernu kritiku – uvid od širokog javnog interesa koji je dovoljno ozbiljan i težak da bi stranku Možemo!, zastupnike u Hrvatskom saboru i Europskom parlamentu i sve ostale dionike, a osobito roditelje, mogao ponukati na dodatno informiranje i propitivanje sličnih inicijativa.

Naime, čak i površnom ili uzgrednom motritelju europske politike posve je jasno da su sva trojica “zornih” primjera sve samo ne uzorna i da njihov porivi nemaju baš nikakve veze s altruizmom ili brigom za djecu, već s očajničkim, za svu trojicu egzistencijalnim nastojanjima da kontroliraju javni govor i održe vlast.

P(r)ogledajmo.

Keir Starmer

Pozivanje na britanskog premijera Keira Starmera u aktualnom je trenutku apsurdno i samoporažavajuće.

Kako svatko može posvjedočiti u vijestima iz realnog vremena Starmer na zaštitu djece – ili radije regulatorne okvire koji podrazumijevaju uvjetovanje pristupa društvenim mrežama dokazivanjem dobi, odnosno dokidanjem anonimnosti – poziva iz pozicije očajnika.

U zgodnoj i zanimljivoj koincidenciji BBC je upravo danas, nakon otkrića da je jedan od njegovim pomoćnika upleten u mrežu pokojnog elitnog svodnika Jeffreya Epsteina, objavio pregled britanskog tiska čiji je zajednički nazivnik da je Starmer suočen s najvećom krizom od preuzimanja dužnosti.

Osim političke, čitava je Britanija danas suočena i s dubokom gospodarskom i moralnom krizom, što uključuje i sve ozbiljniju manifestaciju nasilja povezanog s migracijama i padom životnog standarda.

Zakon o sigurnosti na internetu u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji se često citira kao uzor za zaštitu maloljetnika od štetnog sadržaja, u takvom je kontekstu puno ozbiljniji u svojoj distopijskoj naravi i platformama nameće obvezu uklanjanja sadržaja koji je “legalan, ali štetan” (legal but harmful).

Starmer i njegova administracija trenutno razmatraju novo oštrenje i širenje regulacija, ali je pritom svakom iole upućenom u unutarnja previranja kristalno jasno da nije riječ o eskalaciji brige za djecu, već o političkoj egzistenciji.

Kritičari, uključujući Elona Muska, argumentirano upozoravaju da britanska i druge vlade pod krinkom sigurnosti djece traže alate za moderiranje političkog sadržaja i kontrolu narativa, što je ovih dana paneuropski cilj aktualne, latentno fašističke političke elite te bi kao takav trebao biti u potpunoj koliziji sa svjetonazorom i politikama Možemo!.

Da je pozivanje apsurdno svjedoči niz činjenica i detalja, uključujući da je Starmer ovih dana jedan od najnepopularnijih premijera u modernoj britanskoj povijesti.

Samo 18% Britanaca ima povoljno mišljenje o njemu, dok ga 75% vidi negativno. Njegovu neposrednu ostavku traži više od 55% ispitanika. Objave na društvenim mrežama posvećene liku i djelu, a osobito porivima koje zagovara Kekin na trenutke su toliko eksplicitne da su zaklonjene od sramežljivih pogleda.

Njegova politička budućnost u trenutku kada je stigla inicijativa Možemo! doslovce visi o koncu.

“Čujem da je Keir Starmer na ‘mračnom mjestu’. Odlično. Cijela zemlja je u mračnoj situaciji zbog njega. Nemam apsolutno nikakvu suosjećajnost. Trebao bi dati ostavku,” jedna je u moru sličnih misli objavljenih na X-u.

Emmanuel Macron

Drugi lider na kojeg se poziva Kekin, Emmanuel Macron, trenutno je najnepopularniji političar svijeta i politički mrtvac kojem je suzbijanje javnog diskursa i kontrola informacija po bilo koju cijenu jedina šansa za opstanak.

Francuska Nacionalna skupština njegov je prijedlog za zabranu pristupa internetu mlađima od 15 godina usvojila po ubrzanom postupku kako bi se u zakon mogao primijeniti već s rujnom.

Žurna, ili radije panična regulacija i ovdje primarno služi kao potpora opstojnosti režimu, djeca su tek emotivno najprihvatljiviji argument, najpogodnija silnica za uvođenje drakonskih mjera kontrole i nadzora čiji je konačni cilj spriječiti uspon desnice, Nacionalnog okupljanja kojem pobjeda na izborima u posljednjim ciklusima bježi “za dlaku”.

Poput Starmera, Macron je trenutno “izoliran i na samrti”. Aktualne ankete pokazuju da njegovo vodstvo odobrava ili podržava između 11% i 15% ispitanika.

Kako bilježi veliki jezični model Gemini 3 u svojem pregledu aktualnih istraživanja: “Ovakav pad rejtinga izjednačio ga je s najnepopularnijim predsjednicima u povijesti Pete Republike, poput njegova prethodnika Françoisa Hollandea.”

Nezadovoljstvo s francuskim predsjednikom ovih dana iskazuje 82% ispitanika.

Njemački kancelar Friedrich Merz, francuski predsjednik Emmanuel Macron i finski predsjednik Alexander Stubb tijekom posjeta Bijeloj kući | Foto: Daniel Torok/The White House

Ovdje, u zbilji, njegova žurba s guranjem provjere dobi i popratnog, naizgled neizbježnog digitalnog identiteta, sve je samo ne iskrena briga o djeci. Riječ je grčevitom nastojanju da se uspostavi kontrola nad javnom riječju i slobodnim protokom informacija.

Ako dokine anonimnost, kako to traži ili nehotice podrazumijeva Kekin, Macron dobiva alat s kojim može utjecati na javni diskurs i predsjedničke izbore u 2027. godini.

Pedro Sánchez

Vjerovali ili ne, evociranje socijalista Pedra Sáncheza kao uzora, uspijeva biti još poraznije. Pedro je, naime, potonuo najdublje. Njegovi pozivi na regulaciju i zaštitu djece tupavo su i besramno očito povezani s političkim preživljavanjem.

U aktualnim vijestima i objavama na društvenim mrežama možete s lakoćom posvjedočiti i uvidjeti da njegov iznenadni rat protiv “digitalnog blata” i “pseudo-medija” nije motiviran brigom za dječju psihu, već samrtničkim pokušajem kontrole štete nastale istragama o korupciji u najužem krugu njegove obitelji i stranke.

Pedro Sánchez,
španjolski premijer | Foto: European Council

Ključni okidač za Sánchezovu regulativnu ofenzivu nisu istraživanja o anksioznosti djece i tinejdžera, već sudski procesi protiv njegove supruge, Begoñe Gómez, osumnjičene za trgovinu utjecajem i korupciju u poslovanju s tvrtkama koje su primale državne potpore i paralelnim otvaranjem istrage protiv “sive eminencije” socijalista, Santosa Cerdána, koji se našao u središtu “afere Koldo” vezane uz navodno covid profiterstvo, uključujući tendere za nabavku maski.

Sánchez je Sanader – na kvadrat.

“Ako mislite da imate loš dan, sjetite se Pedra Sáncheza: Elon i X su naveli pola planeta da kopa po skandalima njegove vlade i njegove obitelji,” napisala je o kismetu španjolskog premijera globtroterica iz Madrida, Nina Varsavsky.

Shodno nacionalnom i nadnacionalnom osvještavanju, Sánchezova stranka, PSOE, jučer je izgubila 18 zastupničkih mjesta i osvojila 24.3% glasova u svojoj povijesnoj utvrdi Aragonu, što je najgori rezultat ikad.

Potrebna je uistinu široka neinformiranost i/ili nevina naivnost da bi se njegovi autokratski i inherentno fašistički porivi prema kontroli informacija, identifikaciji i gušenju disidenata protumačili kao “briga za djecu”.

U sukusu, i uz potencijalnu božansku providnost, lideri na koje se pozvala Kekin trenutno su najnepopularniji u čitavom svijetu.

Izvor (link): Morning Consult Political Intelligence, WCIOM, La Prensa Gráfica, World of Statistics | Okvir: Gemini 3 | Prompt: Grabancijaš

Otvaranje rasprave

Kekin se u obraćanju novinarima pozvala na znanstvena istraživanja i ponudila, ili radije citirala uobičajene, paneuropske argumente prisutne u gotovo svim članicama EU-a gdje vlasti promiču nadnacionalne agende Europske komisije.

Navela je i da ključna odredba prijedloga zakona iz redova Možemo! traži da djeca mlađa od 15 godine ne smiju koristiti društvene mreže bez pristanka roditelja, što zvuči OK i potencijalno otklanja usvajanje zakona koji bi dokinuli anonimnost na internetu.

S druge strane, i u čisto tehnološkom osvrtu, svi pametni uređaji na tržištu ovih dana omogućuju vrhunsku roditeljsku kontrolu, softver s kojima roditelji doslovce mogu pratiti, ograničavati ili definirati aktivnosti djece u maniru Velikog brata – što sugerira da bi bolja informiranost, savjetovanja ili organizacija učionica za mame i tate o tome kako koristiti dostupne alate, a ne nadnacionalne diktate, bila primjerenija i najmanje invazivna metoda zaštite djece.

Kako bilo, Grabancijaš se s ovim dobronamjernim uvidom uključio u raspravu na koju je pozvalo Možemo!.

Nepotrebna netransparentnost

Peticiju koju je pokrenula stranka možete potpisati ovdje, uz još jedan osvrt.

Kako možete vidjeti u dolje priloženoj snimci sa zaslona, Možemo! se kao nositelj peticije odlučilo za netransparentnost.

Možemo! je uskratilo uvid u potporu peticiji | Screenshot: Grabancijaš

Action Network nudi opciju “Progress Bar” na kojem se bilježi napredak u prikupljanju potpisa kroz traku i brojke. Dobrog razloga za njezino isključivanje u suštini nema, iako izostanak organizatorima može pomoći u slučaju “hladnog starta” ili u komunikaciji s javnošću.