U knjižnicama Franjevačkog samostana Male braće i Dominikanskog samostana u Dubrovniku, u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, te u Bogišićevoj zbirci u Cavtatu, otkriveno je oko šezdeset inkunabula i knjiga s početka 16. stoljeća koje su pripadale Marku Maruliću, ili ih je svojeručno po marginama komentirao boraveći kod prijatelja u Dubrovniku, na otočiću Badiji kod Korčule te u Kotoru, objavili su 21. lipnja iz Franjevačkog samostana Male Braće u Dubrovniku.
U Knjižnici Male braće ih je zasada pronađeno 31, u Dominikanskoj knjižnici 15, u Znanstvenoj knjižnici 10, a u Bogišićevoj zbirci 5, a provincijski vikar Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru i vikar Male Braće u Dubrovniku fra Stipe Nosić ističe kako brojke nisu konačne, jer se istraživanje nastavlja.
“Bogišićeva zbirka trenutno nije dostupna za istraživanje pa je identifikacija bila moguća samo za neke inkunabule od kojih postoje stare fotografije”, naveo je Nosić.
Projekt “Nepoznata djela Marka Marulića”
Kao i nedavno u Franjevačkoj knjižnici na Poljudu, knjige je pronašao i prema rubnim bilješkama, paleografijskim, sadržajnim i kaligrafijskim osobinama Marulićevoj biblioteci pripisao, njemački profesor i istraživač hrvatske renesansne kulture Zvonko Pandžić, a u okviru projekta “Nepoznata djela Marka Marulića”.
Pandžić i njegovi hrvatski i njemački suradnici pokušavaju u Splitu 2024. godine organizirati europski projekt kulture „Marko Marulić – Marcus Marulus“, s pogledom na 500. obljetnicu smrti oca hrvatske književnosti.
“No kada je jedan jedini, ali moćan čovjek cenzurirao i dijelom uništio ‘Zbornik Marka Marulića’ objavljen te godine, a Kruno Krstić, koji je pisao o Marulićevim inkunabulama u Zadru, bio denunciran i ugrožen, umukla je rasprava – do danas – o Marulićevim inkunabulama i hrvatskim rukopisima.”
Stipe Nosić
“Sada je postalo jasno da je sačuvan veći dio knjiga iz privatne biblioteke Marka Marulića s barem 160 svezaka, s najznačajnijim autorima – latinski i grčki klasici, djela patrističke literature, brojni srednjovjekovni autori, Dante i Petrarka te sva najvažnija djela firentinske renesanse”, ističe Pandžić.
>>>Otvoren je portal u repozitorij zapisa o našim velikanima – znameniti.hr
Osim u Splitu (Franjevački samostan na Poljudu (35), Samostan franjevaca konventualaca na Obali (5), Dominikanski samostan (11), Arheološki muzej (7), Znanstvena knjižnica (7), Nadbiskupsko sjemenište (1)), i već spomenutih u Dubrovniku, nemali broj Marulićevih knjiga nalazi se u Franjevačkom samostanu Sv. Frane u Zadru (25, pregledan tek dio goleme građe), u Znanstvenoj knjižnici 10, a u Državnom arhivu jedna.
“U nekoliko slučajeva pronađeni su i posebni rukopisni sastavci Marka Marulića kao privezi inkunabulama, tako Život sv. Jeronima na latinskom, kao i crteži i inicijali. Kritičko izdanje svih Marulovih sada pronađenih komentara zahtijeva nekoliko novih svezaka u njegovim sabranim djelima, što bi osobu i djelo, način rada i širinu njegovih ideja moglo prikazati u posve novom svjetlu. Pronađeni su i latinski predlošci nekih njegovih poznatih prijevoda na hrvatski. Novopronađeni se svesci iz raznih knjižnica u odnosu na oporuku Marka Marulića međusobno nadopunjuju, što također govori da se radi o njegovoj biblioteci”, stoji u priopćenju fra Stipe Nosića.
Povijesna (ne)pravda
Kao zanimljivost se ističe kako je tridesetak inkunabula već bilo izloženo u Splitu i Zadru 1950. godine, povodom proslave 500. obljetnice rođenja Marka Marulića, koju je narodna vlast bila proglasila događajem republičkog značaja.
“No kada je jedan jedini, ali moćan čovjek cenzurirao i dijelom uništio ‘Zbornik Marka Marulića’ objavljen te godine, a Kruno Krstić, koji je pisao o Marulićevim inkunabulama u Zadru, bio denunciran i ugrožen, umukla je rasprava – do danas – o Marulićevim inkunabulama i hrvatskim rukopisima. Prema profesoru Pandžiću u pravu su bili Kruno Krstić, Hrvoje Morović i Carlo Verdiani, a u krivu svi njihovi revnosni osporavatelji, koji, međutim, uopće nisu išli u knjižnice i arhive provjeravati izložene argumente ili tražiti Markove knjige i rukopise”, smatra fra Nosić.
Podsjeća kako je Marulić u svojoj oporuci 1521. odredio da manji dio njegovih knjiga dobiju njemu bliski ljudi, a najveći se dio trebao prodati kako bi se nahranila sirotinja u vrijeme velike oskudice, kuge, i borbe za obranu Klisa od Turaka.
“Marulićevi nasljednici pokapani su na Poljudu, gdje je kasnije živio i fra Marko Marulić iz iste obitelji, pa je Franjevačka knjižnica tijekom vremena dobila veći broj njegovih knjiga, uz one koje joj je oporučio sam Marko Marulić. Na nekim Marulićevim knjigama iz Samostana Male braće u Dubrovniku stoji zapisano da pripadaju samostanu na Poljudu. Ne zna se točno kojim su sve putevima Marulićeve knjige završile u drugim franjevačkim samostanima Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, ali zasigurno su neke od njih fratri kod premještaja s Poljuda ponijeli sa sobom”, zaključuje fra Stipe Nosić.
