Smrt Milana Bandića odrazit će se prije svega na dvije grupe ljudi. Onu iz čijih je džepova preko gradskog proračuna neumorno isisavao novac i drugu koja je imala obilate koristi od toga. Bez obzira kojoj grupi pripadaju zacijelo ne postoji nitko tko je vjerovao da je upravo preminuli zagrebački gradonačelnik poštenjak, primjer etičnosti i moralnog integriteta ili osoba kojoj je na prvom mjestu bila dobrobit grada i građana.
Postoji dio ljudi u prvoj grupi koji su Milana Bandića ipak cijenili jer duboko vjeruju kako je ne samo neizbježno da onaj koji upravlja zajedničkom blagajnom iz te blagajne nešto stavi u svoj džep već je takvo što i normalno i prihvatljivo. Kako je o tome lamentirao lik jednog Šoića, otjelovljenje srpskih verzija Milana Bandića: “Ako pretačem med zar nemam pravo da poližem prste?” To je vrsta ljudi koja se odlično uklapa u Bandićev emocionalni odnos prema Zagrebu, kako je opisan na kraju ovog teksta.
Pripadnici druge grupe svakako su pogođeni, ali ne gubitkom čovjeka, barem je u to malo teže povjerovati, već gubitkom prilika. Ni oni plakati neće. Nestankom Milana Bandića sa scene za njih počinje nervozna potjera za figurom koja će nadomjestiti upražnjeno mjesto ključara gradske blagajne, figurom po njihovoj mjeri koju će na političkoj šahovskoj ploči povlačiti upravo onako kao što se figure i povlače. Jer budimo realni: Milan Bandić je bio osebujna politička ličnost ali je zadnjih godina sve manje bio osebujan a sve više figura koja se po ploči sve rjeđe kreće svojom voljom a sve češće voljom nekih drugih, nevidljivih, s kojima se tijekom preduge vladavine metropolom gusto isprepleo. Potraga za njegovom zamjenom će biti nervozna, žestoka i beskompromisna. Sredstva se neće niti birati niti štedjeti jer za njihovu upotrebu je preostalo još dva mjeseca i 16 dana.
Bandić je volio Zagreb onako kao što su feudalci u srednjem vijeku voljeli svoj feud i svoje kmetove. Dok desetina pristiže a daća je redovna tko ne bi volio i kmetiju i feud?
Konačno i nekoliko riječi o ostavštini ovog lika koji sigurno nećemo tako brzo zaboraviti. Uostalom, Nerona i Kaligule se evo sjećamo već skoro dva tisućljeća. Najočitiji simboli njegove vladavine su s jedne strane gradska periferija u kojoj još uvijek ima dijelova bez kanalizacije i vode i čije dijelove je u zamjenu za šaku škuda Bandić potezom pera pretvarao u građevinska zemljišta čija neposredna posljedica su klizišta koja svako malo navale na one koji još čekaju svoj vodovod i kanalizaciju, a s druge strane prostor omeđen Paromlinskom cestom, Slavonskom avenijom i ulicom Hrvatske bratske zajednice. Na sjevernom kraju tog prostora nalazi se kompleks Paromlin, smješten na poziciji od vitalnog značaja za grad kojeg je Bandić namjeravao prodati ispod svake cijene ne bi li zatrpao rupe u hipertrofiranom gradskom proračunu prema kojima su tajanstvene rupe u Mečečanima šala mala. Slijedi zatim – upotrijebimo eufemizam: kontraverzni – oltar Domovine na kojemu je za sada tek žrtvovan dobar ukus (nadajmo se da od toga težih žrtvovanja neće biti) i u koji je Grad utukao 37 milijuna kuna u vrijeme dok dobar dio središta grada nakon prošlogodišnjeg potresa i dalje izgleda kao spomenik bombardovanja. Odatle na jug prolazimo pored još jednog (hm) kontraverznog spomenika da bismo došli do čuvenih Bandićevih fontana. Po fontanama će Bandić zacijelo najbolje biti upamćen a ove kod Sveučilišne knjižnice su one najmonumentalnije. Vjerojatno i najbesmislenije. Na tom ogromnom prostoru rijetko kad bude više od nekoliko ljudi, jednostavno zato jer je kompleks izgrađen na mjestu i na način koji je mimo duha grada i građana. Građani, čak ni oni novi i mladi, jednostavno ne vide taj prostor kao mjesto okupljanja i opuštanja usprkos neposrednoj blizini sveučilišne knjižnice pa i Općinskog građanskog suda. No gradski novac za održavanje tog od ljudi praznog prostora uredno se trošio a zacijelo će se trošiti i u budućnosti.
Takav su dakle odnos imali Milan Bandić i hrvatska metropola. Za kraj jedno sasvim nevažno pitanje: da li je Bandić volio Zagreb kao što je uvijek tvrdio? Jeste. Volio ga je onako kao što su feudalci u srednjem vijeku voljeli svoj feud i svoje kmetove. Dok desetina pristiže a daća je redovna tko ne bi volio i kmetiju i feud?
