Moderna monetarna teorija (MMT), prema kojoj je, među ostalim, proračunski deficit nebitan jer Sjedinjene Američke Države mogu tiskati/stvoriti novac za otplatu duga, u posljednjim je mjesecima uživala impozantnu količinu strastvene i na trenutke zloćudne kritike.
Ekonomisti teškaški kakav je Paul Krugman i poslovni velikaši poput Laurencea D. Finka (Black Rock) ili Billa Gatesa, teoriju nisu nužno napadali argumentima, već su posegnuli za uvredama, nazivajući je “ludom”, “smećem” ili gore.
>>>Rasprodan je prvi udžbenik Moderne monetarne teorije
Slično je, barem do nedavno, bilo i među akademicima, kad je Sveučilište u Chicagu učenjake u svom poslovnom ogranku (Booth School of Business) upitalo što misle o pojedinim značajkama MMT-a, njih 72 posto je izrazilo snažno, a 28 umjereno protivljenje ideji i njenim derivatima.
“Kvantitativno promišljanje”
Debata, koja tek ulazi u hrvatski javni prostor, sad pokazuje znakove zrelosti, a početni otpor ustupa mjesto radoznalom propitkivanju i promišljanju. Uz priklanjanje velikana biznisa i ekonomije kakav je Mohamed A. El-Erian, podrška stiže i iz neočekivanog uporišta: Wall Streeta.
“Moderna monetarna teorija ima vrijednost u stimuliranju debate mogu li vlade imati veće ekonomski održive deficite nego što smo mislili da je moguće,”
MOHAMED A. EL-ERIAN, glavni ekonomski savjetnik Allianza za NYT
Menadžeri novca, investicijski analitičari, stratezi i izvršni direktori velikih kompanija i fondova kažu za New York Times da teorija nudi nekolicinu važnih uvida, oni je ne nalaze ekscentričnom ili poremećenom već je godinama koriste za ekonomske prognoze ili čak stratešku trgovinu.
“Ja na to ne gledam s etiketama, u smislu što je lijevo a što desno,” rekao je Jan Hatzius, glavni ekonomist Goldman Sachsa. “Ja gledam što će mi dati bolju šansu za točnu prognozu i ja nalazim neke od ideja korisnima.”
>>>‘Fed bi novac trebao poklanjati ljudima a ne bankama’
Korist je našao i Paul A. McCulley, bivši ekonomist golemog investicijskog fonda Pimco. Ideje poput Moderne monetarne teorije koje ljute konvencionalne ekonomiste “čitavu moju karijeru služe kao isplativ okvir za analizu”, kaže.
Pimco je naime prihvatio hipotezu da će središnja banka (Fed) novac za privatni i financijski sektor stvarati bez ustezanja onoliko dugo koliko to dozvoli inflacija, baš kako to predlaže MMT, pa nakon financijske krize u 2008. godini zaradio milijarde okladom da krojači monetarnih i političkih smjernica neće mariti za deficit i da će kamatne stope ostati niske. McCulley je za NYT rekao da mu je neortodoksni MMT pomogao da “pogodi pravu stvar”.
Richard C. Koo, glavni ekonomist istraživačkog instituta Nomura u Tokyju, kaže da klijentima već godinama govori da će “čak i s ogromnim proračunskim deficitom u SAD-u, kamate zapravo padati, a ne rasti.”
Wall Street nije imun na “mentalitet krda”, ali Koo i nekolicina drugih analitičara za NYT argumentiraju da akademici s područja ekonomije imaju velike interese u pojedinim teorijama i da je stoga izglednije da će patiti od “grupnog razmišljanja”.
U članku objavljenom prošle srijede na stranicama investicijskog fonda sa širokim portfeljem Grantham, Mayo, Van Otterloo & Company (GMO), strateg James Montier piše: “Za mene ekonomski pristup mora biti od pomoći u razumijevanju svijeta i ponuditi neke korisne uvide (po mogućnosti povezane s mojim dnevnim poslom – investiranjem). U tom smislu, dozvolite mi da vas uvjerim da MMT razvaljuje neoklasičnu ekonomsku znanost, bez po muke.”
Teoriju je za NYT pohvalio i Daniel Alpert, partner s upravljačkim pravima u investicijskoj banci Westwood Capital, rekavši da zahvaljujući njoj nije “paničario” oko povećanja kamatnih stopa na novac koji stvara Fed.
“U posljednjih nekoliko godina Fed je probao sve, uključujući trbušni ples, da podigne dugoročne kamate,” ali to nije funkcioniralo.
MMT, kaže Alpert, “uspješno prkosi četrdesetogodišnjim miskoncepcijama o tome kako funkcioniraju tržišta i javni dug”.
“Ja na to ne gledam s etiketama, u smislu što je lijevo a što desno,”
JAN HATZIUS
Kontekst
Modernu monetarnu teoriju populariziraju progresivni američki političari poput vermontskog senatora Bernieja Sandersa i demokratske zastupnice Alexandrije Ocasio-Cortez, no ona ima širu privlačnost i pokazuju sklonost izlasku iz stranačkih linija, dijelom jer objašnjava izostanak teoretskih očekivanja povezanih s neograničenim stvaranjem novca kakvom svjedočimo nakon Globalne recesije. Vodeće svjetske središnje banke su od 2008. godine kroz programe kvantitativnog popuštanja (QE) stvorile više od 10 bilijuna dolara. Samo Europska središnja banka je u nastojanju da potakne eurozonu i postigne ciljanu stopu inflacije od nešto ispod dva posto u srednjom roku stvorila, tiskala ako preferirate, više od 2.5 bilijuna eura. Usprkos tome, inflacija je perzistentno i konzistentno niska.
>>>Stiglitz: ljudi ne bi trebali služiti ekonomiji, ekonomija bi trebala služiti ljude
Zašto ona izostaje pritom nije tajna, kako je to svojedobno u sjajnoj kolumni za Reuters pojasnio ekonomist i novinar Anatole Kaletsky, novac koji stvaraju središnje banke uglavnom ide trgovcima obveznicama i financijskom sektoru, gdje potiče inflaciju vrijednosti dionica i (korporativnih) obveznica, a tek njegov majušni dio završava u realnoj ekonomiji.
Osvrćući se na ovih dana čvrsto dokazanu činjenicu da stvaranje i darivanje novca financijskom i korporativnom sektoru nema značajni utjecaj na inflaciju cijena, pa tako i plaća u realnoj ekonomiji, Kaletsky piše:
“Davanje besplatnog novca uokolo može zvučati predobro da bi bilo istinito ili divljački neodgovorno, ali to je točno ono što Fed i BoE (Engleska banka) čine za bankare i trgovce obveznicama od 2009. godine. Usmjeravanje kvantitativnog popuštanja prema javnosti bilo bi puno učinkovitije.
>>>Dalio: monetarna politika kakvu poznajemo je na umoru i zamijenit će je nešto poput MMT-a
Recimo da je novostvoreni novac od 2009., umjesto da podiže cijene obveznica, jednostavno dodan bankovnim računima svih američkih i britanskih domaćinstva. U SAD-u, 2 bilijuna dolara kvantitativnog popuštanja je moglo financirati svakog muškarca, ženu i dijete s 6,500 dolara ili 26 tisuća dolara za četveročlanu obitelj. Britanski QE od 375 milijardi funti vrijedi šest tisuća funti po glavi ili 24 tisuće po obitelji. Čak i da je pola tog novostvorenog novca distribuirano ljudima, ovi bi iznosi bili dovoljno veliki da transformiraju ekonomske prilike, iskoristili li primatelji novac za dodatnu potrošnju ili smanjenje dugova,” provocira Kaletsky.
Pratite nas na Google vijestima
